U ranim četrdesetima sam, nisam fakultetski obrazovana iako sam u svoje vrijeme bila godinu dana udaljena od diplome na komparativnoj književnosti, međutim sve se promijenilo kad sam upoznala budućeg supruga.

Zaljubili smo se, a on je od mene tražio da odustanem od fakulteta i budem kod kuće jer je to za njega bio jedini način na koji može funkcionirati. Pristala sam. Sve znam, bila sam glupa. Još uvijek sam glupa, nepopravljivo glupa, ali taj trenutak i ta odluka su me vjerojatno osudili na ovo dno života u kojem mi trenutno prolaze mjeseci.

Prošlo je nekoliko godina tijekom kojih je on dobro zarađivao i tijekom kojih smo radili na djetetu, ali nije išlo. Nakon pet godina smo dobili prvo dijete, preslatku curicu. Nakon šest godina smo dobili drugu curicu. Nakon sedam godina je on dobio otkaz i počeo piti.

Kako se otpremnina počela trošiti i kako on nije mogao naći novi posao jer mu je bilo ispod časti raditi posao gori od onog koji je radio prije, tako sam počela shvaćati da ću brzo morati naći novi posao. Završavanje faksa više nije dolazilo u obzir jer bi to trajalo najmanje nekoliko godina pa sam uzela ono što mi je bilo pri ruci, a to je rad u kuhinji.

Zaposlila sam se kao peračica suđa, ali sam usporedno radila prekvalifikaciju za kuharicu. Kako sam ja mijenjala kuhinje, a da odmah budemo iskreni i jasni, nisu to bile neke kuhinje nego se uglavnom radilo o menzama i radničkim kuhinjama, tako je i moj suprug sve više propadao.

Već sam spomenula alkohol s kojim je sve počelo, a koji je potaknuo prvo psihičko pa nakon njega i fizičko zlostavljanje. Da ne idem u detalje, bilo je tu svega, od stiskanja zgloba na ruci preko šamara otvorenim dlanom i udaraca stisnutom šakom pa sve do silovanja.

Razveli smo se prije sedam godina. Ja sam dobila obje curice za koje on ni dan danas ne pita i za koje nije platio ni kunu alimentacije, ali sve je to mala cijena u zamjenu za slobodu koju sam dobila onog dana kad je on više manje zauvijek otišao iz naših života.

U međuvremenu sam čak i napredovala na poslu, dobila mjesto na neodređeno u hotelu s četiri zvjezdice i iako nikad nisam bila ništa više od sasvim prosječne kuharice, počela zarađivati novac od kojih nas tri sasvim pristojno živimo i ne fali nam baš ništa.

Tako je prošlo dosta vremena, tko god se bavio ovim poslom zna da se za privatni život baš i nema previše vremena i ja sam bila ok s tim. Ne izgledam loše, pazim na liniju, nemam ružno lice i bilo je tu i tamo nabacivanja od strane kolega, što mlađih što starijih, ali ja zbog traume koju mi je ostavio bivši muž jednostavno nisam željela imati nešto ni sa kime.

Sve do trenutka kad se pojavio on.

Jedno prijepodne sam se dogovorila za večernju kavu s možda i najboljom prijateljicom. Kolegicom koja je prije koju godinu radila sa mnom u kuhinji hotela u kojem sam bila zaposlena prije sadašnjeg radnog mjesta. Došla sam do stražnjeg ulaza u kuhinju i pozvonila na vrata.

Nakon minute čekanja, vrata su se otvorila i s druge strane su me gledale najplavije oči koje sam ikad vidjela. U trenutku nisam znala gdje sam, nisam znala po što sam došla i nisam znala što reći. Samo sam gledala njegove oči i usne kako se razvlače u osmijeh i pitaju kako mi može pomoći. Jedva sam se nekako pribrala i mucajući objasnila zašto sam došla. Uveo me u kuhinju i tamo me s njim upoznala moja prijateljica, danas njegova kolegica.

Pričekala sam da im završi smjena i oboje su istovremeno izašli van. On nas je pozdravio i sjeo u auto, a nas dvije smo otišle i sjele na par stotina metara udaljenu terasu. Više od ičeg sam ju htjela pitati više o njemu.

Ma ne više nego sve, htjela sam znati baš sve. Nisam se tako osjećala sigurno desetljećima, a možda i nikad u životu. No nekako sam se suzdržala jer nisam htjela biti toliko očita, ali sam kroz šalu o tome kako radi s mladim kolegom i kako joj se sigurno teško suzdržati od njega saznala neke detalje.

Jedan od najmlađih glavnih chefova za koje sam ikad čula, stažiranja po vrhunskim restoranima diljem svijeta, poslodavci mu praktički bacaju novce pod noge. Ima nešto preko 20 godina i ispred sebe nevjerojatnu budućnost.

Saznala sam i da živi u istom nizu zgrada u kojem živim i ja. Nisam ga nikad vidjela u blizini stana, ali ništa čudno s obzirom na posao koji oboje radimo i koji nam baš i ne ostavlja puno vremena za upoznavanje ljudi u susjedstvu.

Nekoliko dana nakon toga sam ju odlučila nenajavljeno posjetiti u kuhinji samo da ga vidim makar na minutu i pokušam uhvatiti koju riječ s njim. Prilikom izlaska iz kuhinje sam rekla kako žurim i kako se nadam da mi autobus nije pobjegao na što je moja prijateljica rekla ”joj pa on živi blizu tebe, možda te može odbaciti”.

Tako me on vozio kući, nažalost nije duga vožnja nego se radi o samo desetak minuta, ali bilo je dovoljno da mu ispričam sve o tome kako radim u hotelu u blizini i kako bi bilo super kad bi se mogli tako voziti svakog dana jer meni smjena završava samo pola sata prije njihove pa bih ga mogla čekati i podijeliti troškove prijevoza s njim. Na moje oduševljenje, pristao je i rekao da mu sve zvuči super.

Tako smo se nas dvoje tjednima vozili kući baš svakog dana. Nije se dogodilo ništa osim što sam kroz razgovor počela malo po malo skupljati kompletnu sliku o njemu. Načitan je, osim kuhanja ima desetke drugih interesa, razmišlja naprednije od ogromne većine klinaca njegovih godina. Iako tako mlad, već je stan.

Ima curu. Zajedno su tri godine. Žive zajedno u njegovom stanu. Imaju psa. Ne razmišljaju o braku, još im je prerano. Možda se nikad neće ni ženiti, zašto mijenjati nešto što funkcionira.

Nakon tih par tjedana zajedničke vožnje sam shvatila da od nas nikad neće biti ništa i smislila sam neki bijedni izgovor zašto više ne želim da me vozi kući. Tako je ostalo još par mjeseci. Tako je trebalo ostati zauvijek. Ali nije.

Prijateljica me pozvala na domjenak za osoblje koji je organizirao njen hotel. Nakon duljeg razmišljanja sam odlučila da ću ipak doći, iako sam znala da će on biti tamo. Stvarno čudan osjećaj, znala sam da će on biti tamo i istovremeno sam zbog toga i htjela doći, ali i ostati kod kuće.

Imam preko 40 godina i dvoje djece, a ponašam se kao zaljubljena srednjoškolka. Ne znam ni kako ni zašto, ne mogu ni objasniti koji je bio motiv iza toga jer se stvarno ničemu nisam nadala, ali otišla sam na depilaciju. Prvi put u životu. Otišla sam kupiti seksi donje rublje. Prvi put u životu sam nosila haltere. Obukla sam crne samostojeće čarape. Nikad ih nisam nosila ni za muža. Prvi put nakon više od 20 godina, kupila sam novu haljinu za izlazak. Osjećala sam se kao da imam 15 godina.

Došla sam na domjenak i prvo pozdravila nju, ali odmah nakon nje i njega. Poljubac u obraz iniciran s moje strane, jako prijateljski. Hrana je bila fantastična, prvi put sam jela nešto što je on spremio. Ljudi u hotelu ga obožavaju. Baš svi. Od čistaćica pa do direktora. Svi mu stišću ruku, svi ga vole. Zvijezda je večeri. Ništa manje nisam ni očekivala.

Cijele večeri nisam skidala oči s njega, naravno da je to jako brzo primjetio. Čekala sam da ostane sam i izađe u hodnik kuhinje. Iz hodnika se izlazi u mali parkić gdje kuhari obično parkiraju aute. Našla sam ga tamo naslonjenog na zid kako gleda u mrak.

Došla sam ispred njega, stavila mu ruku na obraz i bez riječi ga poljubila u usta. Uopće nisam razmišljala što bi se moglo dogoditi, nisam razmišljala što ću napraviti ako me odbije. Sljedećih nekoliko trenutaka je prošlo brzinom svjetlosti.

Mislim da smo se ljubili možda i pola minute, ali meni je prošlo u stotinki sekunde. U jednom trenutku je on rekao ”Ali teta Janolina, vi znate da ja imam curu”. Meni ništa nije bilo bitno, samo sam ga htjela imati. Bez obzira na posljedice, bez ikakvog dugoročnog razmišljanja. Rekla sam ”To što imaš curu ne znači da se ne možemo zabaviti”. Uzeo me za ruku i odveo u hotel, vodio me hodnikom do neke sobe.

Prigušio je svjetlo skoro do potpunog mraka, zaključao vrata, bacio me na krevet i pružao mi najljepšu noć u cijelom životu. Seksali smo se vjerojatno i pet puta, ni sama ne znam koliko sam puta svršila. Čak i danas kad zatvorim oči mogu osjetiti njegov jezik na vratu, njegovo tijelo među mojim nogama. Od same pomisli na njega kako se zabija u mene dok su mu moje noge omotane oko leđa mi i danas trne cijelo tijelo.

Ne znam ni sama što sam očekivala od svega, ionako sam ja ta koja je njemu obećala samo zabavu i ništa više. Razmijenili smo brojeve i tu i tamo mu se javim da me vozi doma s posla. Kad se to dogodi, parkiramo se negdje na putu i poseksamo u autu ili mu ga ja samo popušim, ovisno o tome kakvog sam raspoloženja.

Problem je u tome što ne mogu misliti o ničemu osim o njemu. Imam dvije predivne curice od 15tak godina i više mislim o njemu nego o njima. Je li to normalno? Očito da nije. Jesam li se pretvorila u lošu majku? Je li moguće da mi je komad kurca toliko pomutio razum da sam počela zaboravljati na ono što mi je najbitnije na svijetu, vlastitu djecu?

Sad je 5:45 ujutro, a ja pišem ovaj post od 3:00. Znate li zašto? Zato jer od ponoći čekam u mraku na prozoru samo da vidim njega i njegovu curu kako u 2 ujutro šeću psa i prolaze pokraj moje zgrade. Nakon toga sam sat vremena histerično plakala i onda odlučila napisati ovaj tekst.

Što ja točno želim u cijelom priči ne znam ni sama. Jasno mi je i svjesna sam da jedan mladić od 20 i kusur godina nema što tražiti samnom, ženom od 40 koja iza sebe ima više emocionalne prtljage od ne znam ni sama koga.

Osim toga imam i djecu. On iza sebe nema ništa, a ispred sebe ima cijeli svijet. Ja sam ta koja mu je ponudila zabavu, on ju je prihvatio. Zašto me onda sve ovo toliko boli? Što trebam napraviti da mi bude bolje?