dopisivanje preko interenta

Neka Druga Anna

Upoznavanje Srbija

Prolog
Priča o njihovom susretu…

Osobni oglasi

Ma, posve prozaičan, gotovo trivijalan i neobećavajući početak. Ipak, ono što je slijedilo, bilo je jedno od najneobičnijih, najnesvakidašnjih, i vanvremenijih storija, kakve samo čipka života u svojoj nepredvidivoj ljepoti može da istka, kao najtananiju i najljepšu tkaninu.

najlonke seksi carape stiklice

Ona, Anna, nadimkom Mia, iz Beograda, iako od nedavna napunila trideset i osmu, atraktivna putena žena, skladnog tijela vitke građe, velikoga šarma; tragalačke naravi, radoznale prirode, mekog srca, iskrene duše koja se utapala u nekoj iskonskoj toplini, i zrcalila u lijepome licu, ove blondine prekrasna osmjeha i čarobnih modrih očiju. Počesto tuđa (što su ljudi koristili), ali ipak uvijek nekako svoja (čemu su se divili). Dakle, taj precizni i elegantni Strijelac, Anna odlučila se ulogiti na jednom od tada popularnih mrežnih sajtova.

Iako je isprva ona uživala u toj novoj dinamici koju je sajt donosio sa mnoštvom poruka, viceva, youtube linkova, ćaskanja, obilna i prekomjerna laskanja, komplimenata od nevjerovatnog kruga ljudi, kako su dani više odmicali shvatala je da je to ipak jedan skroman opseg rutiniziranih poruka i ljudi skučena duha. Naime, sajt na oko raznolik, zapravo je bio utočište svih foliranata i probisvjeta: dokonih dama u kasnim godinama, butikašica iz Našica i džempera iz Rašica, razuzdanih starkelja, bubuljičavih dječaka (koji su se kad-kad krili iza uzajmljenih slika atraktivnih striptizeta tvdeći da se lezb), nesigurnih djevojčuraka (koje su gomilajući stotine ‘prijatelja’ zapravo bezuspješno kompenzirale svoju kroničnu nesigurnost u pravom, analognom, životu). Nadalje tu bješe kafedžija kamiondžija, fasadera i molera svakog soja, lakova i boja, medicinskih sestara i tople braće, desperatnih domaćica i raspojasanih služavki, djece, vojnika i sitnih službenika.

dopisivanje preko interentaUostalom, bilo je tu pregršt lažnih i dvojnih profila i pedofila, homofoba, prodavaca na sitno i nebitno, penzionisanih starleta i sponzoruša u nastajanju, homo-/bi- i tri-sexualaca, tricikala i bicikala na vazdušni pogon, transexualaca, travestita, biskvita, obnaženih kita, bilo je liječenih alkoholičara i nezaliječenih ksenofobičara, dokoličara sa i bez para, besposlenih i nezaposlenih. (Čak su se pojavljivali i kraći oglasi za koje nije bilo jasno jesu li stvarne bedastoće ili tek neslane šale, poput: Prodajem tri mačke: dvije različite i jedna ista; Mjenjam cimera koji hrče za cimerku koja uzdiše; ili: Prodajem spermu, ugradnja besplatna.)
Tek po netko bi se na tom sajtu mogao okvalificirati kao normalan, uzdržan i pristojan. Zapravo, veliku većinu korisnika tog site-a krasilo je jedno te isto – ogoljene sitne duše koje traže i žele mnogo, a nemaju niti mogu da od sebe daju išta. I svo to njeno često mrčenje slova po ekranu kompjutora i gubljenje vremena na sajtu, počinjalo je lagano ali neumitno da gubi svoj smisao – sve dok se nije pojavio on!

Igor iz Zenice, jedva je navršio 24-tu godinu, odrastao sa dedom i babom koji su ga još od malena umjesto mlijekom šopali knjigama, jer mu je majka umrla kad je imao tek tri godine, pa je nije ni pamtio, a otac radio u Švedskoj (kog je samo ljeti posjećivao). On, krijući se iza atraktivne (naoko ravnodušne) poze i objesna (catch-me-if-u-can) izgleda stasitog mlađanog muškarca svjesnog svog izgleda, zapravo je bio tanani mladić, krasnih uvojaka i tužnih plavih očiju. No, to se iz njegovih slika na profilu nije dalo odmah razlučiti, za to je trebalo pogledati malo bolje.

Njihov prvi susret na tom sajtu looser-a nije prošao bajkovito. On, svjestan svoje atraktivnosti kod šiparica, imao je običaj ostavljati cinične, duhovite, ponekad i uvredljive poruke curicama, a onda je jednom zalutao i do dame Anne. Njegova po malo osorna poruka ostavila je mlak dojam na Mia-ju, pa je njihova kratkotrajna korspodencija prekinuta, da padne u zaborav nekoliko mjeseci.

A onda jedne magične večeri, kada nebo i svjetlucave zvijezde sklope tajni pakt da približe jednog Lava i jednog Stijelca, njihova prepiska je nanovo počela… Bilo je to večer kada su dvije duše pružile ruke, jednostavno i iskreno, da prevaziđu samoću, nerazumjevanje i osamljenost svijetova u kojima su živjeli. Premda ih je očita razlika u godinama posve razdvajala, sve ono što se otelo i dalo postupno dešavati među njima; jedinstveno, čarobno i neponovljivo, spajalo ih je: Sve više i sadržajnije, jezgrovitije, sveobuhvatnije, duže i dublje… Bile su to bujice emocija, osjećanja, prožimanja, želja, strepnji, nada i htjenja što su njih dvoje razmjenjivali večerima, svako na svom kraju svijeta sjedeći u osami svog kompjutora.
Inspirisan tim krasnim približavanjem, jedne prilike poslao joj je sopstvenu lascivno-šaljivu pjesmicu: Onda bi…/i gdje se dodirne i gdje se stisne/i gdje se smije i gdje se vrisne/ i gdje se sme i gde se ne sme/sve do vrele i tijesne/te rosne česme/dok ne poteku najljepše pjesme/ oh, želje li moje bijesne/… /dok 6 ne bude 9/a 9 ne okrene 6/i iza 9 i za 10/sve do 50.

Dakle, bilo je tu izazovnih, erotskih poruka sexualne konotacije, ali u suštini njihove duše su se otvarale, posezale jedna za drugom, napajale se jedna drugom i nezadrživo stapale. Vješto izbjegavajući puko izvještavanje o rutini prethodnog dana – suhoparne faktografske činjenice, oni su svoj odnos usresredili samo i isključivo na pisanje. (Kao što je on to jednom i napisao: ‘ako imamo samo jedan vid komunikacije onda je protok intenzivniji i jači. Ako otvorimo više kanala komunikacije, sada na samom početku, svaki će postati blijed i neintenzivan’).

(U jednoj drugoj prilici, napisao joj je slijedeće: “Možda su uistinu, gospo moja, u pravu oni veliki filozofi koji su smatrali da život treba da počne sa smrću, a nikako obrnuto… Zamislite ovo: Ležiš 2 metra ispod zemlje, oko tebe je tama i hladnoća, a ti počneš kopati ka svjetlu. Kad izađeš, ideš direktno u starački dom, iz mjeseca u mjesec osjećaš se sve bolje i bolje, dok te napokon ne izbace jer si premlad. S masnom penzijom igraš par godina golf, dobiješ od poslodavca zlatni sat za vjernost i počneš polako da radiš. Čim svoje odradiš, ideš na fakultet. U međuvremenu si zaradio dovoljno da možeš studentski svoj život provesti k’o bubreg u loju. Imaš svakodnevno za izlaske, provod, travku i alkohol, a u glavi nemaš ništa osim ‘onih stvari’… Kad već otupiš od svega toga, stiglo je vrijeme za školu, koja naravno započinje sa proslavom maturske večeri. U školi – kako i dolikuje – postaješ iz godine u godinu sve gluplji, dok te konačno ne izbace iz nje. Naravno, poslije tog najviše se obraduješ sladoledu, gumenoj patkici ili lego kockicama. Zatim se par godina igraš u pjesku, pa se preseliš u matericu gdje prosto uživaš devet mjeseci, i napokon svršiš ovaj život s jednim velikim orgazmom!! Uz malo volje, i nešto genetskog inženjeringa – to bi zbilja bio život!!”)

I taj neznani mladić, tako dalek, a opet nenadmašno blizak, gradio je u njoj strpljivo i brižljivo mjesto kakvo nikada niti jedan muškarac nije imao u njenom životu. Ta spoznaja plašila ju je, a opet intrigantno mamila. Osjećala je da je i on svijestan sve veće važnosti koju zauzima u njenome životu. Zapravo, Annu je njegovo pisanje nedvojbeno suočavalo sa samom sobom, sa iskonskom dilemom od postanka čovjeka: ogromnom željom da se u cijelosti dadne i preda – sa svim kakva ona jeste, te istodobno golemim stahom da će biti napuštena, prezrena, zlorabljena i ismijana (kada se to sve objavi toj drugoj osobi).

Nestrpljivi, tragalački duh Strijelca, nagnao ju je da njemu, tom svom Lavu – impresionirana njegovom elokvencijom, zrelošću njegova pisanja, iskreno dirnuta dubinom te duše koja se njoj i za nju samo otkriva – već poslije par mjeseci ponudi susret. Izvela je to u cool maniru, gotovo kroz zezanje, a zapravo ni sama sebi nije htjela da prizna, da to istinski želi i da je planirala da ga posjeti u njegovom gradu.

Njegov odgovor posve ju je iznenadio, začudio, u prvi mah razočarao, a po tom zadivio, te je jednom novom snagom zainteresirao za tog intrigantnog mladića tužnog osmjeha. On naime, na posve ljubazan, topao, ali ipak neumoljivo odriječan način odbio je susret, napisavši joj u jednoj prekrasno romantičnoj poruci, da gori od želje za susretom, ali da moli da se to ne desi dok ne bude prva godišnjica njihovog upoznavanja. Dodao je i to da će sve do tada voditi i dalje otvorenu iskrenu svakodnevnu prepisku, kako bi se srodne duše još bolje i dublje upoznale. (Duhovito i šarmantno odgovarajući na jednu njenu raniju poruku, u kojoj mu je pisala: ’Eh, barem da imas 30 godina. Ovako, premlad si i prezabranjen za mene.’– on je kao razlog odlaganja susreta naveo i to: ’…u međuvremenu, ja ću malo brže stariti, a vi raskošnije sazrijevati, pa ćemo umanjiti razliku do susreta’).

Nadalje je predložio da on doputuje u njen grad tačno na dan godišnjice njihovog cyber-susreta, te da se tom prilikom ne sreću na javnom mjestu, već u njenom stanu. Kao garanciju, pružio joj je obećanje pristojnog vladanja, dužno poštovanje, apsolutnu odmjerenost i diskreciju. Napomenuo je i to, da će se svaka eventualna mučna ili neprilična situacija izbjeći jednostavno – kad i ako ona osjeti da on treba da ide: Za takvu bi priliku Anna trebala samo izgovoriti jednu jedinu riječ ’dosta’, i on bi odmah, neodložno i smjesta napustio njen stan.

Bila je to čudna pogodba, jedan posve neobičan prijedlog. Po prvi put u životu doživljavala je nešto tako. Uz jednu potmulu nelagodu (od novog), blage žmarce i tinjajuće uzbuđenje (od nepoznatog), vidjevši da do tog dana ima još dugih 8-9 mjeseci, al’ shvatajući da taj mlađahni Lav ima kategoričan stav, jednostavno mu je (poslije par poruka negodovanja), odpisala da pristaje na sve njegove iznesene uvjete. I tako je taj čudnovati, uzbudljivi pakt sklopljen…

* * * *

Vrijeme je prolazilo, nekad brzo, nekad nepodnošljivo sporo, a njihova neobična, iskrena i topla prepiska nastavljala se: bez telefona, bez skajpija, samo pisana riječ u eteru internet profila. Za neko čudo, u ovo tehnološko doba, ta je pisana (a prvo osjećajuća i promišljena, pa onda napisana) riječ produbljivala njihovu bliskost – bio je to kontakt na daljinu, ali ipak dubok, srdačan, istinski, bogat, posve blizak i prožimajući. (Ona, nestrpljiva sporim protokom vremena, a pod jakim intenzitetom njegovog pisanja, jedan put gotovo se razboljela. Nije mu htjela zapravo priznati koliko je čeznula da prekrati to čekanje. Ipak, plašila se da njena urođena ishitrenost brzopleto ne odgonetne tu zagonetku prije vrememna. “Neko ko tako polagano odlučuje ući u moj život, neće me tek tako preko noći napustiti…” – skrušeno je sebi pravdala to teško iščekivanje. Nevoljko i obeshrabreno, pomirila se sa činjenicom da mora da čeka…i da se tako neopaženo, ali neumitno veže za njega.)

Na nekih mjesec-2 od susreta, uhvatila je sebe kako sve ćešće poseže za kalendarom i zbraja dane koji su ostali do njihovog susreta. Na tjedne prije, odlučila se za “generalku”. Tako je Anna obišla manikira i pedikira, depilirala noge, načinila novu frizuru, prudužila svoje boravke u fitnesu, povećala potrošnju tonika, balzama i krema. Posjetila je i ginekologa, koji je poslije detaljna pregleda konstatovao slijedeće: “Sve čisto, zdravo… blista, k’o u curice”.

Jedno lijeno kišno nedjeljno popodne, sjela je u kadu i dala urediti svoj puteni žbun, osvježavajući svoj čarobni pubis pomadama i trimovima. Onda se još uvijek sjedeći u kadi pogledala u ogledalu, i pomislila: “Pristojna dama koja drži do sebe uvijek treba biti ovako spremna i dotjerana, a ne samo za ovu posebnu priliku”. Tada se od sopstvene misli postidila i sva zarumenila. “Ma u ostalom, kakva poseba prilika…onaj dječarac neće nikada to ni vidjeti… Zapravo, ja to za sebe radim” – svečano se tješila. Ohrabrena tim samouvjeravanjem, energično je zabacila glavu, i nastavila se bodriti u istom tonu “U ostalom, mogla bih mu biti mama… Pa dobro sad, po malo okrutno…ali, opet…tehnički bih mogla, da sam se porodila sa 14-15… pa, neke moje poznanice već imaju djecu gotovo njegovih godina… Preoštro! Nisam ja stara, već je on zelen. I točka! …Ja sam mu tetka, mlađana tetka…ma, ne, ne…ja sam mu duhovni mentor… Zapravo, ja sam odrasli prijatelj tog djeteta i ništa više… Iako, on mudro i osjećajno piše, i opčinjava svojom iskrenošću, daleko je on od zrelog muškarca: izgubljeno derište rano ostalo bez majke…Pa, neću se ja srozavati da budem služavka-majka nekom anonimnom balavcu…taman posla. Zar sam JA spala na to da nudim utočište derištima preko interneta! Niti govora!!!…Djeca stop! Nazad u obdanište! Ne petljajte se u svijet odraslih!!!”. Žustro, gotovo uvrijeđeno izašla je iz kupatila, čvrsto riješena da joj je posve jasan karakter njihove veze, a budućnost tog odnosa jasno definisana.

* * * *

Klikni OVDE i Oceni Priču 🙂
[Ukupno: 0 Prosek: 0]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Da li zelis da lizes

Don`t copy text!