Odmor koji mi je bio potreban 1deo

„Miloše, upravo je zvao sudski službenik. Porota je donela presudu!” – viknula je moja asistentkinja sa svog stola, odmah ispred vrata moje kancelarije.

„Ovo se neće dobro završiti”, pomislio sam u sebi. Pozvao sam svog poslovnog partnera na mobilni telefon i rekao mu da se nađemo ispred zgrade suda. Kao što smo i strahovali, porota nije uspela da razume složene dokaze u našem predmetu, pa je naš klijent izgubio spor zbog povrede patenta protiv jedne mega-kompanije vredne više milijardi evra. Čim se sudijski čekić oglasio, označavajući kraj postupka, požurio sam – najbrže što sam mogao – da zauzmem svoje mesto na poslednjem letu tog dana.

Imao sam sreće što su sve stvari koje su mi bile potrebne – odeća i oprema za golf – već bile u mom stanu, tako da nisam morao ni da svraćam kući koju sam imao u inostranstvu između suda i aerodroma. Uprkos našem velikom trudu, slučaj se nije dobro završio. Nismo uspeli da dokažemo na koji način je kompanija ukrala poslovne tajne našeg klijenta, a porota je, samo nekoliko sati nakon što su dobili predmet na razmatranje, donela odluku koja nas je ostavila praznih šaka.

Da ne pominjem da sam još uvek osećao posledice suđenja na ličnom planu. Meseci priprema i samog suđenja koštali su me veze sa novom devojkom u čijem sam društvu uživao, a možda još gore od toga – nisam gotovo uopšte stigao da igram golf, to je moj jedini hobi i trenutak kada sam opušten i bez poslovnog stresa. Ostavivši sve to iza sebe, krenuo sam na nedelju dana u svoj stan u domovini.

Jedva sam čekao da zaigram golf, provedem vreme u omiljenom restoranu „Emilija” i potpuno zaboravim na ostatak sveta. Čim je avion poleteo, naručio sam vrhunski koktel, stavio slušalice i utonuo u svoje sedište u prvoj klasi. Nisam ni primetio kako je vreme prošlo, a već sam morao da uspravljam naslon sedišta za završnu fazu sletanja na aerodrom „Nikola Tesla“. Čim smo sleteli, uključio sam svoj telefon i poslao poruku Mariju – vozaču koji mi je uvek bio na raspolaganju (uz novčanu naknadu).

Odgovorio mi je da je već tamo, opušteno čekajući moj dolazak. „Bože, kako volim tog tipa”, pomislio sam. I zaista, Mario me je čekao uz ivičnjak u svom belom terencu. Unutra je bilo savršeno rashlađeno, a – možda malo kršeći pravila – u držaču za čaše na zadnjem sedištu stajao je koktel sipan u malu, crvenu plastičnu čašu. „Gospodine Davidović, niste svraćali čitavu večnost”, rekao je Mario.

„Radio sam na jednom velikom međunarodnom slučaju, pa nisam mogao da se izvučem ni na par dana.”

„Jelena nije sa vama?” upitao je, sećajući se imena moje bivše .

Nasmejao sam se i odgovorio: „Ma jok, to nije preživelo suđenje. Bila je previše zahtevna, a ja nisam mogao da ispunim njene emotivne potrebe – ili neko tako sranje. Ma, nema veze, sve je u redu.”

Mario me je odvezao do mog stana; bogato sam ga častio i napomenuo mu da odlazim za nedelju dana. Kad sam ušao unutra, pojačao sam klima-uređaj, uzeo ključeve automobila koji sam tu držao i krenuo do „Emilije” da nešto pojedem, taman dok se stan ne rashladi na prijatnu temperaturu. Za jedno junsko veče bilo je prijatnih 28 stepeni, ali prognoza je obećavala da će se tokom nedelje dnevne temperature penjati i do 38 stepeni.

Čim sam ušao, obradovalo me je što je bilo puno mesta za šankom, gde ću moći da uživam u čaši-dve vina i sjajnoj italijanskoj hrani, a uz to i da posmatram Enu, neverovatno seksi menadžerku. Pre nego što sam uopšte stigao da sednem za šank, osoblje me je dočekalo srdačnim zagrljajima, a Ena mi je – čim sam seo – već pripremila ledeno hladnu čašu belog vina.

„Vidi ti njega, pa gde si ti stranče?”zgodan frajer

„Znam, znam. Falio sam ti. Radio sam na jednom velikom slučaju.”

„Dobro znaš da previše posla nije dobro za tebe”, prekorila me je Ena.

„Nije dobro za mene zato što prođe previše vremena a da ne vidim tvoje lepo .”

„Gladko. Baš gladko, ali laskanjem nećeš ništa postići. Šta želiš da naručiš?”

„Daj one tvoje famozne ćufte u sosu i Cezar salatu.”

„Nikad se ne menjaš.”

„Kad si ovako dobra, zašto bi se menjao?”

Ena je prevrnula očima: „Dakle, gde je ona plavuša? Da li se zvala Jelena ili tako nešto?”

Smejući se, rekao sam: „Da, Jelena. Odustala je od mene.”

„Žao mi je zbog toga.”

„Ma, nema veze. Sad sam slobodan za tebe.”

„Važi. Reći ću Toniju da hoćeš da ga ostavim.” Toni je bio njen dečko s kojim je živela, a bio je krupan, ćelav, tetoviran lik pun keša. Bio je pritom iz nekog razloga sjajan igrač golfa, a nas dvojica smo bili u tako dobrom prijateljskom odnosu da sam mogao ponekada nevino da flertujem sa Enom, bez bojazni da će da me izbuši sa svojom ekipom.

„Razumeće on to”, nasmejao sam se. „Uvek je znao da će te izgubiti – i to zbog mene.”

Uživao sam u klopi, kao i uvek, i pijuckao vino dok smo Ena i ja ćaskali između njenog usluživanja drugih gostiju. „Emilija“ je za mene bio savršena „druga kuća”. Hrana je bila odlična, čaša mi je uvek bila puna, a ljudi su zaista brinuli o gostima. „Jel je Toni slobodan da igra golf sa mnom narednih dana?” pitao sam Enu.

„Pošalji mu poruku. Možda će moći kasnije tokom nedelje, ali znam da su narednih dana zatrpani poslom preko glave.” Toni je držao nekoliko restorana u gradu i okruženju.

„Što, šta se dešava narednih dana?” raspitao sam se.

„Neki prokleti kongres zubara u gradu. Zamisli!”

„Ti jebeni stomatolozi! Pa dobro, igraću onda u klubu. Pretpostavljam da ćete biti pretrpani narednih dana.”

„Hoćemo. Pusti mi poruku kad budeš znao kad dolaziš, pa ću se pobrinuti da ti nađem mesto za šankom.”

„Najbolja si.”

„Znam”, rekla je i namignula mi.

Završio sam, platio račun i krenuo nazad u stan, da se ulogujem na internet i rezervišem termine za golf. Nadoknadio sam san izgubljen tokom suđenja tako što sam spavao sve do devet ujutru. Nisam mogao ni da se setim kada sam poslednji put tako dugo spavao.

**jebozovna klinka

Nakon tuširanja i presvlačenja, uzeo sam nešto za jelo i kafu u obližnjem kafiću, a zatim svratio u prodavnicu da kupim namirnice jer mi je frižider bio prazan. Kada sam skrenuo u deo sa alkoholnim pićima da uzmem sastojke za koktele, dočekao me je prijatan prizor – veoma , mlada devojka. Bila je potpuno opušteno obučena, nosila je one tanke helanke toliko pripijene da su izgledale kao da su nacrtane na njoj, ističući njenu savršenu zadnjicu, dok je gornji deo odeće (kratka majica na bratele) otkrivao njen seksipilan, golišav stomak.

Imala je kratku, zavodljivu plavu kosu i male, čvrste grudi. Procenio sam da ima dvadesetak godina – previše mlada za mojih četrdeset i tri, ali svakako vredna gledanja. U svakoj ruci držala je po flašu šampanjca, očigledno neodlučna. Razmenili smo osmehe, a ja sam prokomentarisao flašu u njenoj desnoj ruci: „To je stvarno odlično piće.”

„Stvarno? Probali ste ga?”

„Imam nekoliko flaša kod sebe, u svom kućnom baru.”

„Imate kućni bar?” upitala je, vidno zainteresovana.

Nasmejao sam se i rekao: „Ma ne, ne. Mislim, imam ga ali ne zvuči tako otmeno kako zvuči.”

„Lepo. Hvala što ste mi pomogli da odlučim.” Zadržala je pogled na meni i osmehivala se duže nego što je uobičajeno, pa sam odlučio da se predstavim.

„Ja sam Miloš.”

„Jovana”, odgovorila je i pružila mi ruku. Držao sam je za ruku minut; bila je i topla. Stajali smo tako, držeći se za nekoliko sekundi.

„Pa, drago mi je što smo se upoznali”, rekao sam, puštajući joj ruku.

„I meni je drago”, odgovorila je Jovana.

Dok sam odlazio, pomislio sam u sebi: „Dođavola. Previše je mlada… omatorio sam.”

Kada sam krenuo ka kasi, sreća mi se osmehnula još jednom. Gurnuo sam svoja kolica u red, tačno iza Jovane. Dok sam vadio stvari iz kolica, rekao sam: „Zdravo ponovo.”

„Oh zdravo, Miloše.” – okrenula se, nesvesna da sam bio iza nje.

„Moramo prestati ovako da se srećemo.“

Kakva savršena prilika da je još bolje osmotrim. Od hladnog vazduha u prodavnici, njene bradavice su se ukrutile i stajale uspravno, kao da mole da budu posisane – sve se to videlo kroz njenu majicu.

„Mogu li da vidim vaš neki lični dokument?” upitao je prodavac Jovanu.

Nekoliko minuta je preturala po svom rancu. Njena nespretna potraga postajala je sve intenzivnija. Na kraju je pogledala prodavca i rekla: „Sranje. Ostavila sam ga u hotelu. Imam 19 godina, kunem se! Zaista moram da uzmem ovu flašu za svog šefa. Život je u pitanju!”

„Žao mi je, ali ako nemate ličnu kartu…”

„Hej Zoki”, rekao sam prodavcu koga sam naravno dobro poznavao jer sam često dolazio u ovu radnju. „Ona je sa mnom.”

„Dakle Lošmi, ti kupuješ šampanjac?” upitao je.

„Da, došlo je do zabune, šampanjac je moj.”

Okrenula se opet ka meni: „Ne morate to da radite, u redu je.”

„Ne brini. Zoki vrlo dobro vidi da si punoletna, samo se malo pravi pametan.”

Ona je platila svoje grickalice – a zatim je očitao flašu na moj račun. Uzeo sam flašu kad smo izašli ispred i rekao: „Evo, ovo je za tebe. Pod uslovom da si zaista punoletna.“

„Naravno da jesam. Hvala vam puno”, rekla je Jovana i otišla.

Dok sam koračao ka svom automobilu na parkingu preko puta, neko me je iznenada pozvao. Okrenuo sam se i gledao kako Jovana džogira ka meni, primetivši kako joj mlade čvrste grudi igraju i skakuću pod majicom: „Miloše! Miloše!“ – prišla je, blago zadihana. „Jebote ladno sam zaboravila da vam platim za šampanjac.”

„Da mi platiš? Gluposti. Smatraj to poklonom.”

„Vau… ne znam ko ste vi ali stvarno ste pravi kavaljer. Mislila sam da je ta vrsta izumrla.“

„Ima nas još… samo smo malo stariji, omatorili smo.“

„Vi? Ne zezajte… izgledate bolje od mog bivšeg koji ima jedva dvadeset godina.“

„To je veoma laskavo.“

„Samo sam iskrena. Sve u svemu, hvala još jednom.“ – rekla je sa osmehom, okrenula se i polako udaljavala.

Samo gledanje kako joj zadnjica poskakuje dok odlazi bilo je sasvim dovoljna nagrada. Ali bilo je vreme da zaboravim na nju jer naravno da nisam imao nikakve šanse sa devojkom tako mladom. Zato sam se bacio na brisanje svih misli iz glave a jedino što mi je bilo na pameti bio je golf, miris otvorenog prostora, svežeg vazduha i mozak na ispašu!

Kraj 1 dela

Klikni OVDE i Oceni Priču 🙂
[Ukupno: 0 Prosek: 0]

Preporucujemo i sledece erotske price

U maminim gaćicama 3

Kada je Relja izašao iz sobe, Suzana je ustala i obratila se Karolini: „Ustani!” Karolina je poslušala, pitajući se kako će uspeti da ugasi vatru koja joj je plamtela između…

U maminim gaćicama 2

Pošto Relja nije imao društveni život, nije planirao da se zadržava predugo na žurci mature. Bili su potpuno obučeni za slikanje kada je Suzana stigla i zazvonila na vrata. Karolina…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovaj sajt koristi Akismet za smanjenje nepoželjnih poruka. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.

Erotski oglasi – Devojke te cekaju 😉

Don`t copy text!